U Njemačkoj umiru šume, to može biti dobra stvar

VOŽNJA kroz planine oblasti Harza u središnjoj Njemačkoj izgleda kao putovanje kroz postapokaliptični pejzaž. Redovi sivih, golih stabala dižu se u nebo kao more tankih čavala. Desetljeća stara šuma ovdje je za samo nekoliko godina postala groblje drveća, piše DW.

„Nigdje drugdje u središnjoj Europi ne možete iskusiti klimatsku krizu toliko kao ovdje u Harzu“, kaže Roland Pietsch, šef Nacionalnog parka Harz.

Ne samo u planinama Harza – šume širom Njemačke pate od posljedica kombinacije suša, oluja i invazivnih štetočina, navodi se u najnovijem izvještaju savezne vlade o stanju njemačkih šuma.

Slična situacija je i u Poljskoj, Češkoj i Skandinaviji. Ipak, neki stručnjaci smatraju da je gubitak šuma četinjača dugoročno pozitivan.

Monokulture smreke: ugroženo nasljeđe

Kako bismo razumjeli zašto gubitak šuma može, u nekim slučajevima, biti dobra stvar, moramo se vratiti na razdoblje nakon Drugog svjetskog rata. Nakon poraza Njemačke sredinom 1940-ih saveznici su naredili zemlji da plati reparacije – dijelom i u drvnoj građi. Prema procjenama, za ovu namjenu posječeno je i do deset posto cjelokupne njemačke šume.

Kako bi to nadoknadili, njemački šumari su sadili posebno jednu vrstu drveta: smreku. Stabla smreke rastu brzo i uspravno, što ih čini idealnim za proizvodnju drvene građe. Do danas se većina ovih šuma koristi za proizvodnju industrijskog drva, pri čemu šumarstvo čini jedan do dva posto njemačkog bruto društvenog proizvoda (BDP).

Smreke su i dalje jedno od najčešćih stabala u Njemačkoj. Međutim ove monokulturne šume nisu baš gostoljubive prema drugim biljkama i životinjama – imaju znatno manji biološki diverzitet od mješovitih šuma s različitim vrstama drveća. I kao i sve monokulture, ove četinarske šume su vrlo osjetljive na stresne faktore koji se povećavaju uslijed klimatskih promjena koje je prouzrokovao čovjek, kao što je suša.

Razdoblja suše, koja su sve češća širom svijeta, posebno su teška za stabla smreke. Stabla smreke su često bila zasađena na područjima koja su zapravo bila presuha za njih. U prirodi se ova vrsta uglavnom nalazi u višim predjelima gdje češće pada kiša. Njihovo korijenje je vrlo plitko, što znači da nemaju pristup dubljim zalihama vode.

Potkornjak napada oslabljena stabla

Ono što slabi stabla smreke jača jednu drugu vrstu: potkornjaka. Sićušni insekt je dugačak samo nekoliko milimetara, ali guta veći dio njemačkih i europskih šuma. Mužjak buši rupe u drveću i oslobađa feromone kako bi namamio partnericu. Kukci se tu razmnožavaju i ženka polaže jaja u tunele ispod kore.

„Jedan par može proizvesti do 100.000 potomaka za godinu dana. Šire se poput požara“, kaže Fanny Hurtig, inženjerka šumarstva koja radi u Tirinškoj šumi u središnjoj Njemačkoj – i ukazuje na pojedenu unutrašnjost smreke koja je morala biti prerano posječena. Istočna Tiringija, tri sata južno od Nacionalnog parka Harz, jedna je od regija u kojima se potkornjak najbrže širi.

Zdravo drvo obično proizvodi smolu i time zapečati rupe te se tako zaštiti od napasnika. Ali žedno, slabo drveće to ne može. Kukci tada pojedu slojeve stabla koji prenose hranjive tvari i vodu – a drveće umire od žeđi i neuhranjenosti.

Kako se šumarstvo može osigurati za budućnost

Ali potkornjak je samo jedan dio problema. Iako se drvo ne smije sjeći u zaštićenom području nacionalnog parka, samo tri posto šuma u ​​Njemačkoj je zaštićeno na ovaj način.

Ostalo koriste državna ili privatna šumarska gospodarstva – uglavnom za proizvodnju drvne građe. A sa sve većom potražnjom za održivim građevinskim materijalom, očekuje se da će se povećati proizvodnja drvnog materijala.

U Tiringiji su stručnjaci za šumarstvo poput Hurtig primorani na to da prerano posijeku veliki broj stabala. Čim se stabla smreke zaraze, sijeku se da bi se spriječilo širenje potkornjaka. „Srce me boli svaki dan kada ovo vidim“, kaže Hurtig misleći pritom na sječu zdravih stabala.

Ipak, ona i drugi također vide ovo kao priliku. „To nam daje priliku da ove oblasti izgradimo promišljenije i s potpuno različitim vrstama drveća“, kaže Hurtig o tome što se trenutno događa u komercijalno korištenoj Tirinškoj šumi.

Plan je stvoriti održiviju mješovitu šumu s raznovrsnim drvećem i spriječiti buduće propadanje šuma.

Nove vrste drveća moraju biti u stanju preživjeti s malo vode, u idealnom slučaju imaju dublje korijene kako bi bolje izdržale suše i oluje i ne smiju biti previše podložne štetočinama.

Domaće drveće kao što su bukva, hrast i platane smatraju se dobrim kandidatima, a također se uzima u obzir i sjevernoamerička duglazija. Međutim ako se klimatske promjene ubrzaju, moglo bi se uvesti i drveće iz toplijih staništa poput turske jele ili orijentalne bukve.

Na putu prema otpornijoj šumi

Sve više njemačkih komercijalnih šuma i nacionalnih parkova ide ka stvaranju mješovitih šuma. Ne samo da su slične domaćim šumskim ekosustavima nego su i otpornije na štetočine i topliju klimu.

Organizacije poput Šuma Europe, koje rade na zaštiti europskih šuma, savjetuju zemlje sa sličnim problemima, poput Francuske, Češke ili Belgije, da učine isto.

Vjerojatno će proći neko vrijeme prije nego što se u potpunosti osjete koristi od restrukturiranja šuma. Međutim, u kontekstu klimatske krize, promjena u šumi je dobra stvar.