Ruse uništavaju ‘nilski konji‘ i ‘stršljenovi‘, logistika je u kaosu, pogledajte samo brojke

Za početak treba naglasiti kako nema sumnje da je Ukrajina posljednjih mjeseci vidljivo popunila prazninu u svom arsenalu vođenih zračnih oružja te tako, uz donedavno prominentne sustave tzv. „dubokih udara“ u Rusiju te brojna taktička sredstva (prvenstveno razne bespilotne letjelice kratkog dometa), sada raspolaže i ozbiljnim fondom oružja za udare tzv. „srednjeg dometa“.

Pritom pojam „srednjeg dometa“ nije onaj iz vokabulara međunarodne raketne tehnologije – gdje se kod kontrole naoružanja na polju balističkih raketa „srednjim dometom“ tradicionalno definirao raketni doseg od oko 300 do 1.000 kilometara – da bi danas ta tehnologija bila uklopljena u raketni domet „balističkih raketa namijenjenih korištenju na razini pojedinog bojišta“ (Theatre Ballistic Missiles) s dometom od 50 do 3.000 kilometara, koji odgovaraju skupu nekadašnjih definicija raketa kratkog i srednjeg dometa.

Taktički ili kratki domet u Ukrajini

Za razliku od toga, na bojištima širom Ukrajine dometi se definiraju „kratkima“ ili taktičkima prvenstveno kada obuhvaćaju praktični domet teškog pješačkog te klasičnog cijevnog topništva – dakle, otprilike 40 km od oružja. U ovaj pojas treba računati i određeno zaleđe za položaje branitelja, pa onda liniju bojišta (koliko je tako nešto moguće povlačiti u doba intenzivnih infiltracija i prožimanja položaja u zonama borbi) i potom prostor u taktičko zaleđe protivnika.

Dok obje strane već neko vrijeme do bojišnice često mogu redovito doći tek besposadnim sredstvima (bilo za opskrbu ili evakuaciju ranjenih), a tek ponekad i motornim vozilima ili pješice – upravo se prijelaz prema toj posljednje spomenutoj zoni u zaleđu neprijatelja učestalo definira kao tzv. „zona smrti“. Riječ je o području intenzivnog djelovanja brojnih besposadnih sustava za izviđanje i izvođenje zračnih udara (bilo bacanjem bombi, zapaljivih sredstava, postavljanjem mina ili izvođenjem kamikaza-udara).

Besposadne letjelice koje se za to koriste, bilo teretne ili kamikaza-dronovi, najčešće su vođene radijskim signalima ili optičkim vlaknima. One kojima se upravlja putem radijskih signala načelno su osjetljive na ometanje, signal im slabi s povećanjem udaljenosti, a na upravljivost utječu i prirodne prepreke raznih vrsta – na što se odgovara postavljanjem radijskih repetitora ili instaliranjem satelitskih sustava komunikacije (što je pogodno samo za veće i teže letjelice).

S druge strane, letjelice vođene optičkim vlaknom uglavnom nisu osjetljive na sredstva elektroničkog ratovanja, no osim baterije i bojne glave moraju nositi još i namotaj optičkog vlakna kojim se upravljaju – a takvi namotaji mogu biti duljine od desetak pa do maksimalno oko 60 km, što lako može biti ozbiljan dodatni teret, a time opet i svojevrsno ograničenje dometa te raspoloživog ubojnog sredstva.

Dugi/strateški i srednji dometi u Ukrajini

Nasuprot tome, kada se u kontekstu rata Ruske Federacije i Ukrajine govori o strateškom ili „dugom dometu“ – u pravilu je riječ o udarima daleko u rusko zaleđe. Dakle, iz pogranične zone, pa preko međunarodnih granica Ukrajine, i onda u unutrašnjost ruskih oblasti. Pritom se tako uporabljivi zračni sustavi lansiraju s nekoliko desetaka kilometara unutar Ukrajine, obično iz unutrašnjosti države ili iz pograničnih regija Černihiv, Sumi ili Harkiv, a ciljevi su obično udaljeni od nekoliko stotina kilometara pa sve do oko 2.100 km (kao višestruki napadi izvedeni na rusku rafineriju Antipinsky u sibirskom gradu Tjumenu, ponovljeni i 6. lipnja ove godine).

Uz pojedine komplekse energetske infrastrukture u europskom dijelu Rusije, na Uralu i neposredno iza njega – na ukrajinskoj meti su često i velika vojna skladišta, kompleksi ruske vojne industrije te pojedine ključne transportne točke. Dakle, tu se koriste posebno građena oružja (nekad i prerađeni mali avioni, danas uglavnom dronovi i rakete dugog dometa), a ciljevi napada u pravilu imaju vojnu ili gospodarsku svrhu strateški bitne razine.

VIDEO Najmoćniji ukrajinski projektil prvi put snimljen iznad Rusije: ‘Gledajte tko vam dolazi u posjet‘

Ono što ostaje između ove dvije opisane kategorije predstavlja tzv. „srednje domete“ na bojištima rata u Ukrajini, ugrubo udaljene od 40 do 300 km od mjesta lansiranja pojedinih oružja. Napomenimo da je u toj zoni od početka rata Ukrajina imala ponešto raspoloživih borbenih sredstava, prvenstveno u kategoriji raketnog topništva (posebno većih kalibara, kao stari BM-30 Smerč) i balističkih raketa kratkog dometa (sustav OTR-21 Točka, s NATO oznakom SS-21 Scarab), no ta oružja nisu bila precizna te su se koristila za gađanje bilo prostorno većih ciljeva ili se nastojalo točkastu metu pogoditi saturacijom s više oružja (kao kod napada na luku u Berdjansku 24. ožujka 2022., kada se nizom raketa Točka gađalo skupinu ruskih vojnih brodova, amfibijskih transportera).

Kasnije se dio ovih dometa moglo pokriti i bitno preciznije gađanjem iz američkih modernih višecijevnih lansera (bilo M270 MLRS ili M142 HIMARS) – gdje se od kraja lipnja 2022. prvo bilježilo brojne napade po ruskim terenskim skladištima ubojnih sredstava u neposrednom zaleđu fronte, izvan preciznog dometa topništva (uz tzv. „HIMARS Time“, svake večeri iza 21 sat, što je uskoro dovelo do strukturnog preslagivanja i odmicanja čitave ruske terenske logistike u Ukrajini).

To se nadogradilo tijekom svibnja 2023. dolaskom u Ukrajinu modernih krstarećih raketa koje se lansiraju iz borbenih zrakoplova, bilo iz Velike Britanije (Storm Shadow) ili Francuske (SCALP ER) – s dometom maksimalno do 550 km, uz činjenicu da se tek od 2024. njima smjelo gađati i ciljeve u Rusiji (od svibnja te godine za rakete iz Francuske te od srpnja za one iz Velike Britanije). Zatim, od listopada 2023., takav je arsenal proširen i američkim balističkim raketama ATACMS, za lansiranje iz već spomenutih višecijevnih lansera M270 MLRS ili M142 HIMARS – kasnije s dometom maksimalno i do 300 km (uz dozvolu za gađanje i ciljeva u Rusiji od studenoga 2024.).

Uz to, Ukrajina je postupno dobila pristup i do nekoliko tipova tzv. „jedrećih“ ili „planirajućih bombi“, prvenstveno američkih dogradnih kompleta JDAM-ER (dostupnih Ukrajini od siječnja 2023., prvo u verziji za bombe od 250 kg, pa onda od veljače 2025. i za bombe od 500 kg) i francuskih AASM Hammer (od siječnja 2024.) – sve to iskoristivo u dometima otprilike do 70 km od točke zračnog ispuštanja (ovisno i o visini lansiranja).

Iako se već i tim naoružanjem itekako ponekad gađalo ciljeve u dubokom zaleđu fronte, na okupiranim prostorima Ukrajine do ruske granice – spomenimo napade raketama Storm Shadow na industriju u Lugansku sredinom svibnja 2023. ili po strateški bitnom mostu kod Čongara (na spojnici Krima i okupiranog dijela Hersonske oblasti) u lipnju 2023., odnosno gađanja raketama ATACMS željezničkog čvorišta Džankoj na Krimu (veljača 2024.) ili ciljeva u Sevastopolju (lipanj 2024.) – sva su takva oružja (1) bila i ostala malobrojna, i time iskoristiva tek za povremene napade strateške važnosti. Osim toga, sva su ona bila i (2) vrlo skupa – što ih je činilo neracionalnima za gađanje brojnih jeftinijih ruskih meta – te su (3) ipak bila i bez neposrednog vođenja, pa time strukturno nepogodna za gađanje ruskih pokretnih ciljeva.

Novo doba sviće početkom 2026.

Sve ove tri karakteristike ukrajinskog naoružanja srednjeg dometa počele su se mijenjati tijekom 2025. godine, da bi se „novo normalno“ počelo odražavati i u javnosti početkom 2026. godine. Naime, Ukrajina je tijekom 2025. učila lekcije ruskog Centra „Rubikon“ (specijalne postrojbe osnovane u kolovozu 2024.) o važnosti koncentriranih napada u pozadinu bojišta, kojima se prekida neprijateljska logistika i time otvara put vlastitim ofenzivnim akcijama.

Za potrebe takvih djelovanja prvo je bilo pojačano i ukrajinsko korištenje kamikaza-dronova upravljanih dugim optičkim vlaknima, da bi se onda krenulo koristiti i više novih vrsta ukrajinskih bespilotnih letjelica – bilo onih s fiksnim krilima ili dotadašnjih FPV-dronova nadograđenih prstenovima ili krilima za pojačani uzgon (time i produljen domet). Ujedno se, uz korištenje izravnog vođenja ukrajinskih pilota dronova, počelo čuti i za automatizirano vođenje letjelica u terminalnoj fazi, čime se samo izvođenje napada učinilo otpornijim na raznolike neprijateljske mjere elektroničkog ratovanja.

Sva takva sredstva prvo su bila masovnije korištena na jugu Ukrajine, gdje od Rusa okupirani prostor ima dubinu do 130 km od bojišnice uz obale Azovskog mora, a logistika agresora uvelike je bila kanalizirana na tek nekoliko glavnih prometnih pruga i cestovnih pravaca. Zato i ne čudi da su ukrajinski udari prvo bili koncentrirani na napade po ruskim vojnim vlakovima s opskrbom za postrojbe, da bi se onda postupno počelo gađati i pojedinačne kamione ili vojna vozila na izloženim cestovnim pravcima u pozadini ruske okupacije tih dijelova Ukrajine.

No treba napomenuti da se tim prometnim koridorima ne snabdijevaju samo ruska okupirana područja Donjecke, Zaporiške i Hersonske oblasti zauzeta od veljače 2022., već učestalo i vojno-civilni sustav na Krimu – poluotoku koji je Rusija okupirala u veljači 2014., a potom anektirala 18. ožujka 2014. Naime, Krim se uvelike opskrbljivao putem cestovnog i željezničkog pravca preko Krimskog mosta (da bi tamošnja eksplozija i onda požar izazvan ukrajinskim napadom 8. listopada 2022. uvelike smanjili propusnost njegova željezničkog segmenta) – ali i putem željezničkih trajekata u tjesnacu Kerč, koje je Ukrajina višekratno napadala, a onda ove godine u proljeće i zadnje onesposobila.

Ukrajinski general otkrio koliko su teritorija vratili od Rusa: ‘U svibnju su izgubili 30.000 ljudi‘

Svim ovim napadima i glavnina vojne opskrbe Krima također se našla prebačena na sjevernije pružne trase, preko okupiranih dijelova Ukrajine. Zato i ne čudi da se početak vala preciznih ukrajinskih napada od polovice 2025. naovamo prvo koncentrirao baš na željeznicu – pa se samo od početka ožujka do kraja svibnja ove godine bilježilo 35 uspješnih ukrajinskih napada na vlakove i lokomotive (5 u graničnim ruskim regijama Brijansk i Kursk, 11 u okupiranoj oblasti Lugansk, 6 u okupiranoj Donjeckoj regiji, 5 u zauzetom dijelu Zaporižja i 8 na okupiranom Krimu). Sve to je do ponedjeljka, 8. lipnja, opet tako eskaliralo da se čulo i o općoj redukciji željezničkog prometa na okupiranom Krimu.

Iduće su se na ukrajinskoj meti našli i cestovni pravci koji idu sličnim rutama – posebno autoceste R-150 (od Belgoroda u Rusiji, preko okupiranih gradova Starobilska, Luganska i Donjecka do okupiranog Mariupolja na obali Azovskog mora) te nedavno sagrađena R-280 (od Rostova na Donu, preko okupiranih Mariupolja, Melitopolja i Čongara do Simferopolja na Krimu). Ovdje treba napomenuti da su sve učestaliji ukrajinski zračni napadi na promet po spomenutim rutama na jugu Ukrajine već 21. svibnja doveli do ruske zabrane cjelokupnog civilnog prometa cestom R-280 kroz okupirane dijelove Hersonske oblasti prema Krimu, a samo dan kasnije nastupila su i napadima uzrokovana ograničenja prodaje benzina i dizela za stanovnike Krima.

No, napadi su itekako bili nastavljeni, tako da se u utorak, 9. lipnja, čulo kako je, radi tamošnjih gubitaka, 7. lipnja proglašena i potpuna zabrana ruskog vojnog prometa rutama R-280 „Novorossija“ (od Mariupolja do Krima) i A-291 „Tavrida“ (od Krimskog mosta do Sevastopolja), na kojima je tijekom prethodna dva tjedna ionako bilježen pad prometa od oko 71 posto (s ranijih oko 11.000 vozila na dan, od toga oko 3.800 kamiona, na oko 6.500 vozila na dan, od toga oko 1.100 kamiona, početkom lipnja) – koje sada vojna vozila moraju izbjegavati na račun priručnih ruta te zaobilaznih cesta.

Uz to, posljednjih dana napadi ukrajinskih dronova zaustavili su i cestovni promet preko već spomenutog mosta kod mjesta Čongar (prvo u noći na 7. lipnja oštećen korištenjem dronova tipa Behemot i FP, a onda ponovljeno u ranim satima 9. lipnja, što je navodno dovelo do njegova trajnijeg zatvaranja) – čime su i svi cestovni tereti između Krima i okupiranih dijelova Hersonske oblasti bili preusmjereni dalje na zapad, prema Armjansku i Perekopu (time ujedno i bliže ukrajinskim prostorima).

Sve to učinilo je nužnim i novo operativno prestrojavanje ruske logistike, koju se sada (gdje je to moguće) prebacuje više od 100 km iza bojišnice – ne samo na južnom bojištu nego sve više i na istoku te sjeveroistoku (gdje je ukrajinski doseg 31. svibnja dobro ilustrirala scena leta kamikaza-dronova 3. korpusa Kopnene vojske Ukrajine iznad okupiranog grada Luganska, sada barem 110 km iza bojišnice).

Koje se tu bespilotne letjelice koriste?

Kao prvo, tu se posebno od kraja 2025. godine spominju letjelice nazvane „Stršljen“/„Hornet“, koje u suradnji s Ukrajincima proizvodi američko poduzeće Swift Beat LLC, u vlasništvu bivšeg direktora Eric(a) Schmidta iz Googlea. Ova suradnja, javno započeta u srpnju 2025., počela je već prije nekoliko mjeseci davati obilne plodove – masovnom pojavom letjelica koje bez problema napadaju ruske ciljeve 50–90 km iza ruskih linija. Riječ je o dronovima od oko 15 kg mase, raspona krila od oko 2,2 metra, koji krstare brzinom od 100 do 120 km/h uz maksimalni domet do 200 kilometara. One u nosu imaju dvije kamere, pokretane su strujom (lete vrlo tiho), a nose bojni teret do 5 kg – no posebno je važno njihovo prilično autonomno uočavanje ciljeva, kao i vizualna navigacija koja ih čini neovisnima o klasičnim satelitskim sustavima (što je još jedna dodatna točka otpornosti na mjere elektroničkog ratovanja) – dok se za vođenje do zone ciljeva koristi bilo radijska veza bilo ugrađeni Starlink terminal.

Napomenimo da je od početka veljače ove godine na snagu stupila općenita velika prednost za Ukrajinu, kada je Elon Musk poslušao apele iz Kijeva te zatvorio sustav Starlink za ruske agresore na prostoru Ukrajine, čime su branitelji došli u iznimnu situaciju da sami koriste ovaj iznimno kvalitetan sustav komunikacije s postrojbama i oružjima u svojoj pozadini, na bojišnici te iza bojišnice na okupiranim dijelovima Ukrajine.

Sve to zajedno omogućilo je letjelicama „Stršljen“ da budu vrlo efikasni lovci na ruske pokretne ciljeve na okupiranim dijelovima Ukrajine, uz činjenicu da je riječ o relativno jeftinim oružjima kojih se pojavilo dovoljno da prvo budu uočena kao poseban problem za Ruse, a potom ih je postupno u zraku bilo toliko mnogo da pojedine letjelice prije vlastitog napada mogu u bazu slati snimke neposredno prethodnih napada drugih takvih dronova, uz učestalu praksu i istodobnih udara na nizove ruskih vozila u vojnim konvojima.

Osim toga, kao drugo, moglo se tu čuti i za već spominjane ukrajinske bespilotne letjelice sustava FP-2, koje je tamošnje poduzeće Fire Point javnosti predstavilo u rujnu 2025. godine. Ovdje se radilo o prilagodbi njihove letjelice FP-1 (namijenjene za udare dugog dometa) – kojoj je domet smanjen s oko 1.400 na otprilike 200 km, dok je istodobno povećana nosivost (bojna glava od 105 kg, a neki spominju i avionske bombe od 120 kg, s oko 44 kg eksploziva). Ove letjelice, raspona krila od 6 m, uglavnom krstare brzinom od 140 do 180 km/h, a do sada su više puta bile poboljšavane i nadograđivane – posljednji put krajem svibnja, kada se dizajner Denis Štilerman hvalio promjenom konstrukcije krila, što je navodno omogućilo povećanje mase bojne glave do 200 kg i dosega do 370 km.

U Kremlju više nema iluzija, scenarij pobjede se ne spominje, ali se kroji novi zastrašujući koncept

Kao treće, posljednjih se dana tu govori i o novim ukrajinskim letjelicama tipa „Nilski konj“/„Behemot“, koje zajednički proizvode ukrajinska poduzeća GLEFA i Culver Aerospace. Ovi dronovi srednjeg dometa (navodno do 300 km) javnosti su predstavljeni 21. svibnja ove godine, a spomenuti napadi na cestovni most kod Čongara bili su im jedno od prvih operativnih djelovanja. Prema objavljenim podacima, riječ je o letjelicama grubo inspiriranima ruskim Shaheedima, raspona krila od 2,28 m, dugima oko 2,2 metra, koje u prednjem dijelu tijela navodno nose tandemsku bojnu glavu – s fragmentacijskim dijelom od 40 kg i termobaričkim dijelom od 35 kg.

Kako se navodi, njih, osim jačine udara, karakterizira i iznimno niska standardna visina leta te mogućnosti automatiziranog, poluautomatiziranog ili izravnog FPV-vođenja (navodno uz korištenje komunikacije sustavom Starlink). Sve to im daje popriličnu preciznost, koja bi uskoro trebala biti i poboljšana operativnom suradnjom njihovih ukrajinskih proizvođača s njemačkom tvrtkom za bespilotne sustave Helsing (koja je u Europi na glasu po svojim AI rješenjima).

Dakle, sva ova nova sredstva predstavljaju proizvod ukrajinskog učenja ratnih lekcija, kojih se dohvatila tamošnja vojna industrija, inače u velikom zamahu zahvaljujući domaćoj inventivnosti, ali i europskoj podršci. No, treba još jednom istaknuti kako se nove modele bespilotnih letjelica tu razvija u samo nekoliko mjeseci, da bi se onda, po masovnoj proizvodnji i učestalom borbenom korištenju, praktično u hodu prionulo i njihovu daljnjem unapređivanju. Upravo sve te okolnosti čine ukrajinske Oružane snage i njihovu vojnu industriju tako bitnim uzorom u kojeg bi se i Europa trebala ugledati.