Širi se karta koja „dokazuje“ da nema klimatskih promjena. To je manipulacija

POSLJEDNJIH dana društvenim mrežama šire se karte koje uspoređuju površine pod ledom na Antarktici, koje bi trebale biti „dokaz“ da je globalno zatopljenje ideološka izmišljotina. Na njima se uspoređuju površine pod ledom od 24. prosinca 1979. i one od 24. prosinca 2024. s crvenom crtom medijana ruba leda 1981.-2010. (slika dolje).

Laiku se na prvi pogled može učiniti da je evidentno da je 2024. na Antarktici bilo podjednako, ako ne i više leda nego 1979. No, ovakav način „dokazivanja“ nepostojanja klimatskih promjena je teška obmana iz više razloga.

Navedimo ih redom. Pritom ćemo se koristiti istim izvorom podataka iz kojeg su uzete karte kojima se manipulira, a to je National Snow and Ice Data Center.

Antarktika se sporije topi od Arktika

Ako netko želi manipulirati podacima o posljedicama klimatskih promjena, to će lakše učiniti s onima za Antarktiku nego za Arktik. Naime, svatko tko je imalo upućen u globalno zatopljenje zna da se Arktik topi puno brže i očitije nego Antarktika (grafikoni dolje). Za to postoje brojni logični i dobro utvrđeni razlozi. Navest ćemo neke od ključnih.

Geografski položaj i priroda

Antarktika je kontinent pa led na njoj leži na kopnu, što ga čini otpornijim na topljenje. Nasuprot tome, led na Arktiku pluta na oceanu, što ga čini osjetljivijim na promjene temperature vode. Osim toga, oko Antarktike kruži snažna Antarktička cirkumpolarna morska struja (ACC).

Klimatologinja Natalija Dunić iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu kaže da je ta struja snažnija od svih svjetskih te da kruži oko Antarktike bez značajnijih prekida pa djeluje kao snažna barijera za toplije vode iz tropskih područja.

„Osim toga, hladne vode koje okružuju Antarktiku tonu u duboke slojeve oceana, što dodatno ograničava dotok toplije vode na površinu“, ističe Dunić.

S druge strane na Arktiku topljenje leda ubrzavaju tople oceanske struje, koje dolaze iz Atlantskog i Pacifičkog oceana. Dunić kaže da Atlantske struje, poput Golfske struje, prenose velike količine toplije vode prema Arktiku. „A kako ondje nema struja poput ACC-a koja bi djelovala kao barijera, toplija voda može lako doseći Arktik“, tumači.

Temperature zraka i mora

Antarktika je u prosjeku značajno hladnija od Arktika. Zimi temperature na njoj često padaju ispod -50°C, dok su na Arktiku više i kreću se oko -20°C. To podrazumijeva da će temperature u rubnim područjima Arktika češće prijeći granicu potrebnu za topljenje leda. Također, budući da je istočnoantarktički ledeni pokrivač 10-ak puta veći od zapadnoantarktičkog i smješten na većoj nadmorskoj visini, manje je osjetljiv na klimatske promjene od zapadnoantarktičkog ledenog pokrivača i Arktika.

Sezonske razlike

Arktik ima značajne sezonske promjene jer se nalazi na sjevernoj hemisferi, na kojoj ima više kopna koje ima manji toplinski kapacitet te se brže zagrijava pa topliji ljetni mjeseci intenzivnije utječu na topljenje leda.

Led na Antarktici znatno je deblji od leda na Arktiku. Debeli slojevi leda djeluju kao izolator pa vanjske toplinske promjene sporije prodiru u dubinu. Arktik ima tanji morski led, koji se u toplijem moru brže topi.

Arktik je bliži gusto naseljenim područjima i industrijskim regijama, što doprinosi većim emisijama čađe i drugih zagađivača koji apsorbiraju toplinu i ubrzavaju topljenje leda.

Povratna sprega

U slučaju Arktika, gdje led leži na vodi, izraženija je povratna sprega zagrijavanja mora i otapanja leda. Kad se led na Arktiku topi, smanjuje se svijetla površina koja reflektira Sunčevu svjetlost (albedo efekt). Istovremeno se povećava tamnija površina oceana, koja apsorbira više Sunčeve energije nego svijetli led, što pak zagrijava ocean.

Topliji ocean potom dodatno ubrzava topljenje preostalog leda. Ova povratna sprega jedan je od razloga zašto se na Arktiku temperatura povećava brže nego na ostatku planeta (arktička amplifikacija).

Nije važna samo površina

Dunić upozorava da uzimanje u obzir samo faktora površine leda nije dovoljno za potpunu procjenu antarktičkog leda.

„Da bi slika bila potpuna, potrebno je uzeti u obzir i volumen leda, sezonalnost – antarktički led ima snažnu sezonsku dinamiku, strukturu i vrstu leda – je li led prvotni ili višegodišnji, te dinamičke oceanske i atmosferske procese koji utječu na postojanost i topljenje leda“, napominje Dunić. Treba još napomenuti da površina antarktičkog leda može pokazivati značajne fluktuacije iz godine u godinu zbog prirodnih fenomena, kao što su izmjene faza El Niño i La Niña te promjene u Antarktičkoj oscilaciji (promjene u atmosferskim tlakovima koji utječu na vjetrove i kretanje leda).

Blaži trend olakšava manipulaciju

Kada se uzmu u obzir svi navedeni čimbenici, postaje jasno zašto je trend smanjivanja površine pod ledom značajno manje izražen na Antarktici nego na Arktiku. Osim toga, kako smo ranije naveli, površina pod ledom na Antarktici značajnije varira.

U takvim okolnostima, kada je grafikon trenda blago nagnut, a varijacije su velike, nije teško naći dva trenutka u posljednjih nekoliko desetljeća kada je površina pod ledom na isti datum u godini bila takva da se može činiti kao da se Antarktika uopće ne topi. Ako pogledamo grafikon otapanja Antarktike dolje najbolje godine za manipulaciju su 1985. i 1979. kada su negativna odstupanja bila najizraženija. Autori manipulativne usporedbe odabrali su 1979.

No, svatko tko zna nešto o klimatologiji zna da su u njoj važni trendovi, a ne pojedinačni događaji. Odabrati led na određeni datum u određenoj godini prije 40-ak godina i usporediti ga s ledom na isti datum danas slično je neznanstveno kao usporediti neku temperaturu na određeni dan u godini prije 40-ak godina s temperaturom na isti dan u posljednjoj godini na istoj lokaciji..

Dunić kaže da jedan datum ne može odražavati prirodne i ostale promjene, kao ni dugoročne trendove.

„Jedan datum može biti iznimka zbog lokalnih vremenskih uvjeta – npr. oluje, temperature, a ne nužno dio šireg trenda. Uvijek su bitna pitanja: Jesu li maksimumi i minimumi postali manji, javljaju li se kasnije ili ranije te koliko se trajanje leda – vrijeme između maksimuma i minimuma – skratilo?“ tumači Dunić.

Konačno, možete se i sami poigrati s kartama na stranici https://nsidc.org/sea-ice-today/sea-ice-tools/sea-ice-analysis-tool pa vidjeti kako se površina leda na Antarktici mijenjala. Mi smo odabrali datum mjesec dana prije datuma koji je poslužio za širenje manipulacije (24. studenog) od iste godine, pa sami procijenite (gore 24. studenog 1979., dolje 24. studenog 2024.).

Arktik bi mogao ostati bez ljetnog leda već 2030.

Kako bi bolje razumijeli utjecaj klimatskih promjena, znanstvenici prate trendove kroz desetljeća. Arktički morski led smanjuje se po stopi od oko 12.6% po desetljeću u odnosu na prosjek od 1981.-2010. Neka istraživanja predviđaju da bi mogao ostati bez ljetnog morskog leda već tijekom 2030-ih.

Otapanje Antarktike ubrzava

Npr. antarktički morski led pokazivao je relativnu stabilnost u površini do početka 2010-ih, no posljednjih godina bilježi dramatičan pad (grafikon gore). U veljači 2023., njegov opseg bio je 40% manji od prosjeka za isti mjesec u razdoblju 1979.-2020.

Studije pokazuju da se godišnji gubitak leda na Antarktici u posljednjih 40 godina povećao šest puta s 40 gigatona godišnje između 1979. i 1990. na oko 252 gigatone godišnje između 2009. i 2017. Ukupno, ovaj gubitak leda pridonio je povećanju razine mora za više od 1,27 cm. Do 2100. godine neto gubitak leda samo s Antarktike pridonijet će porastu globalne razine mora za oko 11 cm.