Ovako bi mogla izgledati kopnena invazija marinaca na iranski otok Harg

>> Razvoj događaja pratite na Indexu

Vojnici se drže blizu naftne infrastrukture kako bi se zaštitili, stavljajući iranski režim pred iznimno težak izbor: uništiti vlastite naftne objekte kako bi pogodio Amerikance ili se suzdržati i dopustiti Washingtonu preuzimanje kontrole nad gospodarskom kičmom zemlje.

Scenarij koji se razmatra u Washingtonu

Takav scenarij mogao bi se odigrati već u narednim tjednima dok SAD razmatra mogućnost zauzimanja otoka Harga, kroz koji prolazi oko 90 posto iranskog izvoza nafte.

Američki predsjednik Donald Trump rekao je ovog tjedna da se nada dogovoru s Iranom koji bi okončao sukob. No, u trenucima kad su tisuće američkih marinaca već na putu prema regiji, a padobranci spremni za akciju, zauzimanje Harga jedna je od opcija koju Washington razmatra kako bi stekao prednost nad Teheranom.

Takav potez omogućio bi SAD-u kontrolu nad gotovo svim iranskim izvozom nafte, čime bi se moglo presjeći ključne prihode bez uništavanja infrastrukture i bez izazivanja potpunog kaosa na globalnom tržištu energije.

Kontrola nad naftom i pritisak kroz Hormuz

Istodobno bi Washington dobio snažan pregovarački adut u pokušajima da natjera Iran na ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca. Alternativna opcija uključuje zauzimanje strateških otoka unutar samog tjesnaca kako bi se preuzela kontrola nad tim ključnim pomorskim pravcem.

No, slanje kopnenih snaga na teritorij Irana predstavljalo bi veliku eskalaciju i izložilo američke vojnike znatnim gubicima, upozorava Financial Times.

„Slanje kopnenih snaga očito je rizičnija operacija za našu vojsku“, rekla je Karen Gibson, bivša šefica obavještajne službe američkog Centralnog zapovjedništva. Iako SAD ima kapacitet zauzeti otok, ključni problem nije samo njegovo osvajanje nego i zadržavanje pod stalnim pritiskom.

Kako bi izgledala operacija?

Velik dio vatrene moći koja se sada koristi protiv iranskog kopna mogao bi biti preusmjeren na zaštitu snaga na Hargu, jer bi sigurnost vojnika postala apsolutni prioritet. Seth Krummrich, bivši dužnosnik američkih specijalnih snaga, kaže da bi cilj bio „šokirati protivnika i zauzeti teren što je brže moguće“.

„Brzina je ključna jer ne želite biti izloženi na otvorenom. Držat ćete se uz naftnu infrastrukturu“, rekao je. Zagovornici oštrije američke intervencije već su pozvali Trumpa da zauzme otok, a republikanski senator Lindsey Graham izjavio je da bi iranski režim bez prihoda od nafte „propao sam od sebe“.

Američke snage već u pokretu

Pentagon je već počeo slati tisuće vojnika iz elitne 82. zračno-desantne divizije, koja može biti angažirana u roku od 18 sati.

U regiju se šalju i dvije ekspedicijske jedinice marinaca (MEU), svaka s oko 2200 vojnika. Jedna od njih, 31. MEU, već je na putu iz Japana na brodu USS Tripoli i očekuje se njezin dolazak krajem tjedna.

Istodobno je naređeno i upućivanje skupine brodova predvođene USS Boxerom, koji prevozi 11. MEU iz Kalifornije, no njihov dolazak očekuje se tek za tri do četiri tjedna.

Svaka takva jedinica uključuje pješačku bojnu, zračne snage i logističku potporu. Brodovi nose V-22 Osprey letjelice, dok USS Boxer ima i stealth borbene zrakoplove F-35 te desantna plovila za iskrcavanje vojnika i opreme.

Rizična operacija pod vatrom

Prema procjenama bivših američkih dužnosnika, jedna takva jedinica bila bi dovoljna za zauzimanje i kontrolu otoka. „Ovo je klasična operacija marinaca. Zbog toga marinci postoje“, rekla je Gibson, uz napomenu da bi operacija bila izvedena „pod pritiskom i pod vatrom“.

Gubici među američkim vojnicima bili bi gotovo sigurni. Otok Harg, površine oko 21 kvadratni kilometar, nalazi se svega 24 kilometra od iranske obale i unutar je dometa iranskih projektila, dronova i topništva.

Bivši admiral James Stavridis smatra da bi SAD mogao držati otok neograničeno dugo, sve dok zadrži nadmoć u zraku i na moru.

Povratak amfibijskih operacija

Amfibijski napadi, u kojima se kopnene operacije pokreću s mora, duboko su ukorijenjeni u doktrini američkih marinaca još od Drugog svjetskog rata i bitaka poput Iwo Jime i Okinave.

SAD nije izveo veliku amfibijsku operaciju pod jakom vatrom još od Drugog svjetskog rata, navodi Financial Times. Tijekom invazije na Irak 2003. godine američke snage zauzele su naftne terminale uz minimalan otpor.

Američke snage već su izvele više od 90 udara na ciljeve na otoku Harg, uključujući skladišta mina i raketne bunkere, što bi moglo predstavljati prvu fazu operacije – pripremu bojišta.

Mogući scenariji napada

Prema Kalevu Seppu, veteranu američkih specijalnih snaga, operacija bi započela kratkim i intenzivnim udarima preciznim oružjem, nakon čega bi uslijedio zračni desant helikopterima i avionima. U operaciju bi mogli biti uključeni i padobranci 82. divizije, Army Rangersi i specijalne snage zrakoplovstva, koji bi zauzeli ključne točke prije dolaska marinaca.

Marinci bi mogli iskrcati snage s mora ili iz zraka. U slučaju pomorskog napada koristila bi se desantna plovila za prijevoz vojnika, oklopnih vozila, topništva i raketnih sustava HIMARS. „Uspostavit će mostobran i zatim se kretati preko otoka“, rekao je umirovljeni pukovnik Mark Cancian.

No, približavanje brodova Hargu bilo bi iznimno opasno jer bi morali proći kroz Hormuški tjesnac, koji Cancian opisuje kao „streljanu“. Postoji i mogućnost da je Iran već postavio mine, što bi zahtijevalo dodatne operacije čišćenja pod vatrom.

Alternativa je zračni napad s brodova izvan Perzijskog zaljeva, pri čemu bi vojnici mogli letjeti i do 1600 kilometara do cilja.

Rizici šire eskalacije

Helikopteri i zrakoplovi pritom bi bili izloženi vatri s tla i napadima bespilotnih letjelica koje Iran sve češće koristi. Postoji i mogućnost da bi SAD koristio kopnene baze u susjednim zemljama, što bi te države izložilo dodatnom riziku iranskih napada.

„To bi otvorilo i logističke i diplomatske probleme, od opskrbe gorivom i medicinskom pomoći do pregovora o korištenju teritorija i zračnog prostora“, rekao je Jonathan Hackett, bivši marinac.

Kao alternativu zauzimanju Harga, SAD bi mogao pokušati preuzeti kontrolu nad otocima u Hormuškom tjesnacu poput Lareka, Qeshma i Hormuza. No, osim vojnog otpora, takva operacija nosi i rizik destabilizacije globalnog tržišta nafte već od prvih sati.

„To bi bio oblik ekonomskog ratovanja. Borite se u puno složenijem prostoru“, rekao je Krummrich.

„Ključno pitanje je – što sada?“

Iako bi zauzimanje otoka SAD-u dalo snažan pregovarački adut, nije jasno bi li Iran pristao na pregovore ili bi dodatno eskalirao sukob. Postoje i procjene da bi Teheran mogao uništiti vlastitu naftnu infrastrukturu kako ne bi pala u ruke protivnika.

Čak i ako operacija prođe bez problema, to možda neće bitno promijeniti američku poziciju u ratu, upozoravaju analitičari. „Ključno pitanje je – što onda?“, rekao je Nick Reynolds iz londonskog instituta RUSI.