Varoufakis kaže da više ne živimo u kapitalizmu, nego novom feudalizmu

GRČKI ekonomist i bivši ministar financija lijeve vlade, Yanis Varoufakis, u knjizi Tehnofeudalizam: Što je ubilo kapitalizam (2023.) tvrdi da više ne živimo u kapitalizmu, već u novom digitalnom feudalizmu, u kojem tehnološki giganti poput Amazona i Googlea zarađuju ne proizvodnjom, nego izvlačenjem rente putem kontrole podataka, pažnje i tržišta.

Prema toj teoriji, platforme su postale digitalni feudalni posjedi, korisnici su kmetovi koji stvaraju vrijednost svojim profilima, a proizvođači vazali koji plaćaju provizije i do 40%. Ovaj model, sve prisutniji u SAD-u, usporava inovacije, pojačava društvene razlike i slabi demokraciju, tvrdi on.

Varoufakis (slika dolje) predlaže porez na digitalnu rentu, temeljni dohodak i demokratizaciju vlasništva nad platformama po uzoru na zadruge poput španjolske Mondragón. U knjizi Tehnosocijalizam, autori Brett King i Richard Petty predlažu spoj naprednih tehnologija i socijalne pravde.

Sličan model već se testira u Kini, gdje se od 2021. u gradu Hangzhou (dolje) provodi eksperiment „Zajednički prosperitet“, čiji je cilj smanjenje nejednakosti i povećanje udjela kućanstava s godišnjim dohotkom između 12.000 i 60.000 eura na 80%. U tome ključnu ulogu ima umjetna inteligencija koja optimizira javne servise poput zdravstva kroz obradu masovnih podataka.

Uz tehnofeudalizam i tehnosocijalizam, kao mogući putovi razvoja navode se i tehnolibertarijanizam, eko-tehnokracija, odrast te digitalna kooperativa.

Do kakvih društvenih promjena dovodi AI?

Sociolog Krešimir Žažar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu upozorava da za početak treba imati na umu da je pojam umjetna inteligencija obavijen oblakom nerazumijevanja, nerijetko i mistifikacija, posebice pod utjecajem popularnog portretiranja teme, napose od strane filmske industrije.

„AI je djelić složenijeg mozaika tehnoloških transformacija koji se nerijetko naziva četvrtom industrijskom revolucijom. Tehnologija suštinski mijenja način kako komuniciramo, kako i što radimo, kako nam je strukturirana svakodnevica. Pojedina zanimanja bazirana na jednostavnim repetitivnim zadacima već su istisnuta, no AI pomalo istiskuje i zanimanja složenijih vještina.

Kao klijenti različitih servisa, primorani smo komunicirati s chatbotima koji sve umješnije prolaze Turingov test, tj. ne primjećujemo razliku u komunikaciji između tih AI programa i ljudi.

Mijenja nam se i kognicija. Neki autori govore o algoritamskoj atrofiji – kržljanju misaonih sposobnosti. To se posebice odnosi na sužavanje raspona kreativnosti zbog korištenja alata poput ChatGPT-a i drugih“, kaže Žažar.

Stoji li Varoufakisova teza o tehnofeudalizmu?

Prema Žažaru, pojavnosti koje Varoufakis opisuje se uistinu odvijaju.

„Je li to nazivati tehnofeudalizmom ostaje otvorenim pitanjem jer su feudalna društva stroge hijerarhijske strukture sa striktnom staleškom strukturom i fiksnim društvenim relacijama. K tome, kmetovi su u feudalnim društvima bili primorani biti zakupci feudalnog zemljišta kako bi preživjeli. Takva analogija u slučaju korištenja digitalnih servisa ne stoji, tj. nismo primorani koristiti digitalne platforme, iako se njima masovno služimo“, kaže Žažar.

Iz šarolike lepeze digitalnih servisa posebno se izdvaja slučaj Spotifya i srodnih glazbenih platformi koje korisnicima omogućavaju pristup ogromnom broju pjesama.

„Platforme nisu same investirale u produkciju sadržaja, a umjetnici od enormne zarade eventualno dobiju tek nešto mrvica. Slijedeći Varoufakisovu logiku, za takve bi se slučajeve moglo govoriti o tehnoropstvu. Premda je pojam tehnofeudalizma konceptualno poticajan, prije bih sugerirao da je riječ o pojavi digitalnih monopola pa čak i digitalnih kartela u okviru transmutiranog, ali poznatog neoliberalnog kapitalizma“, tumači Žažar.

Opasnost za demokraciju?

Neki teoretičari tehnofeudalizma smatraju da on ugrožava demokraciju, među ostalim, jer kroz poticanje polarizacije ostvaruje veći angažman i duže zadržavanje na platformi, što omogućuje veći profit.

Žažar kaže da ipak ne bi bilo pravedno svu krivicu za krizu demokracija, nad kojima se nadvio tamni oblak populističkog autoritarizma, svaljivati na AI, odnosno algoritme koji pridonose stvaranju „suprotstavljenih tabora“.

„Jedan od ključnih problema jest erozija javne sfere, odnosno nedostatak argumentirane rasprave te rastuće podjele i polarizacije. Dihotomizacija predstavlja kognitivni mehanizam redukcije medijske složenosti i oceana informacija u koji smo uronjeni, ona pojednostavljuje stvarnost na crno-bijelu što vodi k društvenim razdorima.

Potencijalna zamjena principa homologije na kojima počivaju algoritmi s, primjerice, principom heterologije, odnosno predlaganja konzumiranja medijskih sadržaja različitih od vlastitih, može biti korak naprijed. Kroz tako programirane algoritme nadišli bi se osobni filter-mjehurići, komore odjeka, a dominantna kultura otkazivanja (cancel culture) zamijenila bi se kulturom dijaloga“, navodi naš sugovornik.

„Algoritmi ne nastaju u vakuumu, već predstavljaju društvenu djelatnost koja implicira određene društvene efekte. Specifičan je problem tzv. algoritamska pristranost kojom se postojeće društvene nejednakosti preslikavaju u digitalnu sferu. AI bi se zasigurno mogao koristiti i u obrnutom smjeru, tj. u pravcu smanjivanja društvenih nejednakosti, emancipacije, povećanja društvene pravednosti i solidarnosti.“

U kojem smjeru bi se mogla razviti društva budućnosti?

Budući da neki gradovi i zemlje, ne samo Kina već i Indija i neke europske zemlje poput Estonije, već eksperimentiraju s temeljnim dohotkom i nekim oblicima demokratizacije digitalnih tehnologija, dok istovremeno jača ono što Varoufakis naziva tehnofeudalizmom, nameće se pitanje što će u budućnosti prevladati?

Žažar kaže da su razvojni smjerovi društava otvorena knjiga s nizom nepredvidljivih varijabli, tako da je teško predviđati u kojem će se pravcu stvari razvijati.

„Kao što pojedini sociolozi tvrde, suvremena su društva akcelerirana društva, i to ne samo zbog naglašene brzine života, već i zbog ubrzane dinamike društvenog razvitka. Pri toj akceleraciji najbrži je trkač tehnologija, a najsporiji društvene institucije. Teorija kulturnog zaostajanja ukazuje na taj raskorak: imamo visoko razvijenu tehnologiju, ali postojeći dizajn društvenih institucija nije sinkroniziran kako bi se ona koristila na optimalan način. AI se može koristiti u brojne plemenite svrhe, za opće dobro“, govori.

„No, u erodiranom javnom prostoru, napose političkom diskursu, nedostaje ozbiljne javne rasprave o tome kakvo društvo skorije budućnosti želimo. S obzirom na debate koje se vode u našem političkom prostoru, dok za hrvatske političare i planere razvoja završi 20. stoljeće, u realnom vremenu će već započeti 22. stoljeće. U širim okvirima te su važne rasprave također u rukama kratkovidnih političara pa zabrinutost da se sutra ne probudimo u noćnoj mori samonikle digitalne autokracije doista nije bespredmetna“, upozorava Žažar.