Na pomolu nezamislivi vojni i politički korak? Pozicija postaje neodrživa, monarhije Zaljeva se lome

Iako i dalje inzistiraju na neutralnosti, države Perzijskog zaljeva nalaze se u sve neodrživijoj poziciji između vlastite sigurnosti, ekonomskih interesa i pritisaka saveznika. Dok javno izbjegavaju izravno uključivanje u američko-izraelski rat protiv Irana, iza kulisa raste zabrinutost da takav pristup dugoročno možda nije održiv. Kako za Reuters otkrivaju tri izvora upoznata sa situacijom, nekoliko zemalja Zaljeva navodno nagovara Sjedinjene Države da ne posustaju i da idu toliko daleko dok iranski režim ne bude onesposobljen za buduće napade.

Suzdržanost Zaljeva

Zaljevske države sve su svjesnije da pasivnost nosi vlastitu cijenu. Napadi na civilnu i energetsku infrastrukturu, kao i poremećaji u pomorskom prometu kroz Hormuški tjesnac, nagrizaju njihove ekonomije i narušavaju percepciju tih zemalja kao stabilnih i predvidljivih utočišta za ulaganja i turizam.

Iran je ispalio najmanje 2000 projektila i dronova samo na Ujedinjene Arapske Emirate, što daleko nadmašuje broj projektila ispaljenih na Izrael. Više od 80 posto njih bilo je usmjereno na civilnu infrastrukturu, uključujući hotele, stambene i poslovne zgrade, zračne luke, naftna i plinska postrojenja. Iranski ministar vanjskih poslova Abas Arakči kaže da su napadi posljedica preseljenja američkih snaga iz vojnih baza u hotele u gradovima. „Shvaćam da su zemlje u regiji uznemirene i da su njihovi ljudi stradali, ali krivnja za početak rata u potpunosti je na SAD-u“, poručio je Arakči.

Prema Abdulazizu Sageru, predsjedniku Istraživačkog centra Zaljeva, Iran je prešao crvene linije sa svakom zemljom u regiji. „U početku smo ih branili i protivili se ratu. Ali kada su počeli usmjeravati napade na nas, postali su neprijatelj. Ako se Amerikanci povuku prije nego što se završe posao, ostat ćemo sami“, rekao je Sager.

Washington vrši pritisak na zemlje Zaljeva da se aktivnije pridruže ratu protiv Irana, upozorivši ih da u suprotnom slijede „posljedice“. Američki ministar rata Pete Hegseth prošlog je tjedna rekao da su zaljevski partneri spremni prijeći na ofenzivne akcije i da rade s Washingtonom na kolektivnom i integriranom sustavu protuzračne obrane. Službeno, zaljevske zemlje i dalje biraju suzdržanost i tvrde da se samo brane.

Napadnuto je najveće plinsko polje na svijetu, Katar bijesan na Izrael!

Analitičari Međunarodnog instituta za strateške studije ističu da postoji nekoliko scenarija koji bi mogli označiti prekretnicu koja bi „natjerala“ zaljevske zemlje da prijeđu iz obrambenog stava u aktivno sudjelovanje.

Ako Iran izvede udar koji bi izazvao masovne žrtve ili ako ozbiljno ošteti ključnu infrastrukturu kao što su desalinizacijska postrojenja, bile bi prisiljene reagirati vojno kako bi očuvali kredibilitet. Zemlje poput Katara, UAE i Saudijske Arabije u velikoj su mjeri ovisne o plovidbi kroz Hormuz. Ako bi se prekid plovidbe produljio, njihova bi ekonomija bila teško pogođena, što bi moglo gurnuti zaljevske zemlje prema vojnoj intervenciji radi zaštite vlastitih gospodarstava. Međutim, malo je vjerojatno da će pojedinačne države same djelovati, prije svega zbog straha od iranske odmazde.

Manje zaljevske države nemaju vojne kapacitete za samostalno suočavanje s Iranom, pa osim otvaranja svojih zračnih prostora i teritorija SAD-u, malo je vjerojatno da će prijeći u ratno stanje bez djelovanja većih zemalja, poput Saudijske Arabije. Moguće je da će se zaljevske zemlje na neki način koordinirati među sobom, u nekoj formi regionalnog sigurnosnog mehanizma kao što su Snage štita poluotoka, koji se može aktivirati kad je napadnuta neka od zemalja članica Vijeća za suradnju arapskih zemalja u Zaljevu.

Napadi u fazama

Ako do intervencije i dođe, ona će se vjerojatno odvijati u fazama. Zaljevske zemlje prvo bi mogle omogućiti SAD-u da provodi šire ofenzivne operacije s njihovih teritorija. Zatim bi se mogli fokusirati na obrambeno-ofenzivne operacije. Primjerice, Saudijska Arabija, Katar i UAE posjeduju rakete za kopneni napad dometa do 400 kilometara, koje im pružaju mogućnost napada s distance. Osim toga, posjeduju i borbene avione poput F-15SA i Rafalea, s radijusom do 1900 kilometara. U kasnijoj fazi mogli bi izvoditi ciljane napade usmjerene na infrastrukturu povezanu s Iranskom revolucionarnom gardom te pomorske operacije radi zaštite tankera.

Nepovjerenje prema Washingtonu

Unatoč sve jačim pritiscima iz Washingtona, zaljevske zemlje i dalje važu. Iran još uvijek raspolaže značajnim kapacitetima za asimetrične napade, uključujući regionalne saveznike i bespilotne letjelice koje su teške i skupe za presretanje.

Faktor nesigurnosti predstavlja i nepovjerenje prema dugoročnoj strategiji Washingtona. Promjenjivost politike Donalda Trumpa, koji bi se jednog jutra mogao probuditi i odlučiti da više ne želi sudjelovati u ratu na Bliskom istoku, mogao bi ostaviti zaljevske zemlje same u ratu.

Naposljetku, tu je i pitanje Izraela. Zaljevske zemlje strahuju da bi se otvoreno sudjelovanje u ratu moglo percipirati kao suradnja s Izraelom, što je vrlo nepopularna opcija, pogotovo nakon svega što je Izrael učinio u Gazi. Tako se nalaze između dvije gotovo jednako nepovoljne opcije: ne reagirati i riskirati daljnje iranske napade ili intervenirati i otvoriti vrata široj regionalnoj eskalaciji.