Amfetamini, vrećice za urin i let bez kraja. Piloti opisali detalje akcije u Iranu

AMERIČKI bombarderski napad na tri iranska nuklearna postrojenja proteklog vikenda bio je golem vojni pothvat koji je od pilota B-2 bombardera zahtijevao gotovo nadljudsku izdržljivost – let je trajao čak 37 sati bez prekida, piše CNN.

Sedam nevidljivih bombardera B-2, svaki s po dva člana posade, preletjelo je gotovo pola svijeta i vratilo se natrag, u jednoj od najdužih zračnih operacija u modernoj povijesti.

Veteran maratonskih misija opisao iskustvo

Melvin G. Deaile, umirovljeni pukovnik Ratnog zrakoplovstva SAD-a, jedan je od rijetkih koji zna kako izgleda biti u kokpitu tijekom ovakve misije. Deaile je 2001. sudjelovao u rekordnoj 44-satnoj zračnoj operaciji iznad Afganistana.

Operaciju ovog vikenda opisao je kao „nevjerojatan podvig“. U njoj je sudjelovalo više od 125 zrakoplova. Dok je sedam B-2 bombardera poletjelo s baze Whiteman u Missouriju prema Iranu, drugi B-2 letjeli su zapadno kao mamac. Misiji su se pridružili i lovci, izviđački zrakoplovi i tankeri za nadopunu goriva u zraku.

„Najimpresivnije mi je bilo to što je sedam aviona izvelo sedam različitih naleta u razmaku od samo pola sata“, rekao je Deaile.

“Ako predsjednik naredi – letimo”

Deaileova legendarna misija dogodila se tijekom prvih dana operacije „Enduring Freedom“ nakon napada 11. rujna, kad su SAD krenule u napad na talibane i Al-Kaidu. Piloti su vježbali na simulatorima koji su trajali do 24 sata, ali njegov najduži stvarni let prije toga bio je 25 sati.

Posade su bile određene unaprijed, ali nisu znale kada će misija početi. Liječnici su im davali tablete za spavanje kako bi se naspavali uoči akcije.

„Znali smo samo da ako predsjednik da zapovijed, mi letimo druge noći“, rekao je Deaile.

Na dan misije probudio se tri-četiri sata prije leta, obavio brifing s pilotom i drugom posadom te poletio u bombarderu nazvanom “Spirit of America”.

Smjena u kokpitu, spavanje na ležaljci i ‘go pilule’

Tijekom leta posada se izmjenjivala – dok je jedan bio u sjedalu, drugi bi mogao malo odspavati na preklopnoj ležaljci iza njih. „Možda su je danas malo poboljšali, ali tada je to bila samo modificirana kamperska ležaljka“, rekao je.

Iako je bilo teško zaspati zbog nervoze, tijelo bi nakon nekog vremena popustilo. Sunce im je pomoglo u borbi protiv pospanosti, jer su gotovo cijeli let letjeli prema zapadu i time usporavali tjelesni ritam.

Piloti su imali na raspolaganju i tzv. “go pilule” – amfetamine za budnost. „Let je dug, koncentracija mora ostati visoka, a liječnici su ih službeno odobrili“, rekao je. No naglasio je da se pravila mogu mijenjati i da ne zna jesu li se koristile i sada.

WC bez pregrada i “piddle packs”

Unatoč sofisticiranosti bombardera B-2, WC je ostao primitivan. Postojao je kemijski WC, ali se koristio samo u nuždi. “Privatnost je značila da kolega samo gleda u drugu stranu”, rekao je.

Kako bi izbjegli dehidraciju, pili su oko bočicu vode na sat vremena, a urin su skupljali u tzv. „piddle packs“ – vrećice s upijajućim materijalom nalik na mačji pijesak. „Na kraju smo znali izračunavati koliko težimo s tim vrećicama – što drugo raditi 44 sata?“ rekao je uz smijeh.

Hranu su sami pakirali, a dobivali su i specijalno pripremljene obroke za konzumaciju u letu. No kako nisu trošili puno energije, nisu ni puno jeli.

Nakon što su preletjeli Pacifik i jug Indije, okrenuli su na sjever i napali ciljeve u Afganistanu. Prvi nalet trajao je oko četiri sata, ali kad su izašli iz afganistanskog zračnog prostora, zapovjeđeno im je da se vrate i izvede još jedan napad. Deaile je tada uzeo još jednu dozu amfetamina.

Nakon drugog naleta, sletjeli su na američku bazu Diego Garcia u Indijskom oceanu. Tijekom debrifinga prikazane su im snimke pogođenih ciljeva, nakon čega su večerali, malo se opustili i konačno zaspali.

“Najnadrealniji trenutak”

Steven Basham, umirovljeni general koji je 1999. letio B-2 iznad Srbije, rekao je da je “najnadrealniji trenutak” sam polazak. „Letite u misiju o kojoj nitko ne zna, osim šačice ljudi“, rekao je.

Posebnost subotnje operacije bile su bombe koje su nosili – GBU-57 “Massive Ordnance Penetrator”, teške oko 13.600 kilograma, dizajnirane za probijanje debelih slojeva zemlje i betona. B-2 je jedini bombarder koji ih može nositi, a ovo je prvi put da su te bombe korištene u borbi.

Sedam bombardera nosilo je ukupno više od deset takvih bombi. Prema Bashamu, nagli gubitak nekoliko tona tereta nije osjetno utjecao na let tako sofisticiranog zrakoplova.

Najzahtjevniji trenutci misije bili su povratni trenuci punjenja goriva u zraku, kad je posada već bila iscrpljena. „Ali ono što ih je vjerojatno podiglo bila je činjenica da ponovno ulaze u američki zračni prostor i čuju ono poznato ‘dobrodošli kući’ od američkog kontrolora leta“, rekao je Basham.